Može li neko ko obavlja vlast, neko ko donosi najteže odluke, ostati čist? Da li je moguće vladati i biti dostojanstven?
U Srbiji je dugo vremena upravo otvoreno i odlučno reformska politička opcija tvrdila da je moral nespojiv sa politikom, te je ljude koji ga tu traže slala u crkvu. Kasnije je jedan od korifeja ekstremnog reformizma tvrdio da su mu ruke „prljave“, ali je drugdje navodno „čist“. Kada bi ga pitali da objasni tu izjavu datu u času kada ga stranka uprkos svim stvarnim ili umišljenim zaslugama na skupštini više nije htjela, odgovarao je preko ramena: „Ne razumijete, to je Sartr...“
U Beogradu traje bura u čaši vode. Toliko nam je dobro pod prepopularnom vladom Aleksandra Vučića da televizijske emisije nestaju kao od nekakve medijske kuge. Popularne radijske i televizijske emisije gase bez obzira na cijenu privatne i državne stanice. Posle „Sarapinog problema’’ i „Utiska nedelje’’, sada je odjednom prestala s emitovanjem i izuzetno popularna, izvrsno pripremljena i previše estradna emisija „Veče sa Ivanom Ivanovićem’’. Jedna vlada koja ima nesumnjivu podršku velike većine birača... Koja je toliko moćna i uticajna da se s njom solidariše i većina stranaka opozicije i u parlamentu još samo trpi kritiku od male, ozloglašene, podijeljene i marginalizovane Demokratske stranke. Ipak, strah od drugačijeg mišljenja, humora kao nekontrolisanog izvora opozicije, državnih i drugih ustanova kao nezavisnih centara moći toliko je veliki da se vrh vladajućeg SNS-a prema svakoj rezervi, izrečenoj u odnosu na vođu Vučića i članove njegove dinastije, odnosi kao prema najtežoj jeresi. Ministar unutrašnjih poslova, Nebojša Stefanović, prvo proguta knedlu pa onda grdi one koji su se usudili da naljute Aleksandra Velikog Vučića. RTS mu je bio kriv zato što je dozvolio da nacija čuje kako desetine hiljada navijača na stadionu skandira jednu poruku Vučiću. Poruku koja – tako mi gej parade – jednom modernom i slobdoumnom političaru i ne bi trebalo da bude baš uvredljiva. Sada mu smeta “zaštitnik građana“ Saša Janković. Gotovo zaboravljeni slučaj prebijanja Vučićevog brata Andreja sada dobija obrt pošto je postavljeno pitanje zašto vojna bezbjednost, zašto specijalna jedinica pod nazivom „Kobre“, čuva civile i posebno zašto se i kako nalaze pored premijera i naročito članova njegove porodice. Ministar odbrane izbjegava novinare, ali zna da odreže kako je neka izjava predstavnika nezavisne demokratske ustanove, uvedene na preporuku Evropske unije - u koju se naprednjaci (okupani radikali) zaklinju češće nego u Boga, otadžbinu ili majku - upravo glupa. Važan je Vučić, a time i njegov brat, sin, kum, otac...
Zato je u Crnoj Gori drugačije... Mada ne i mnogo bolje. Tu nema šta da se zabrani. Televizijske emisije su, bar kad je riječ o onima na koje država može da ostvari neki uticaj, odavno slične ovima koje sada gledamo na Studiju B, Pinku, televiziji po imenu Skaj (staroslovenski naziv za „nebo“)... Kao učenje stranog jezika... Naprednjački političari u dobronamjernom pitanju voditelja dobiju i pedeset procenata odgovora.
Ima li manje dostojanstvenog političkog nastupa od najave premijera Đukanovića da će se ponovo kandidovati na čelo DPS-a? Zar ima nekoga koga zanima ta šarada, te kulise lične vlasti? To je kao kada bi neko najavljivao kako se sprema da poruči ručak u kafani ili da kasno uveče ode na spavanje. Kandidacioni proces Mila Đukaonovića uzbudljiv je kao i kandidatura Kim Džong Una, a povlačenje predvidivo i ozbiljno kao i Maovo ili Gadafijevo... Ima tu, zaista, i smiješnih momenata... „Predsjednik“ Vujanović se žali da nije imao proglašenje pobjede kao Kolinda Grabar Kitarović... Ne znam da li je primijetio, ali KGK je kandidatkinja opozicije? Šta bi bilo da je u Crnoj Gori kandidat opozicije pobijedio za tako malo glasova? Da li bi mu pobjeda bila priznata? S većom razlikom su uloge pobjednika i poraženih brutalno bile izmijenjene. Da li bi Vujanović došao da čestita ili bi u izborni štab pobjednika došla specijalna policija? Da li bi neuspjeh namještanja izbora pratilo nasilje, cijepanje demokratske maske jedne kontinuirane diktature? Ali, možda je problem u Srbima... Kolinda je naslijedila Tuđmanove „uspjehe“... Srbi su od četvrtine stanovništva postali skrivena manjina - 1/25... Kako bi Crna Gora cvjetala da nema Srba?! Monolitna, jedna i nedjeljiva... S jednom crkvom koju možda ne bi priznala Moskva ili Carigrad, ali bi je priznali Skoplje i Vatikan... S jednim i nesmjenjivim Milom protiv koga se buni nekoliko procenata čudaka i političkih zavidnika... Možda bi i Pljevlja bila grad sa petnaest puta manjim zagađenjem? Možda bi postala dukljanski Davos umjesto što su crnogorsko Pančevo?
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.